hy people. evo počela škola. što je još gore dotuklo moje raspoloženje, al ajd, barem su mi tamo frendovi koji me tješe.
dap, nedostaje mi, al čini mi se da polako, ali vidljivo nastavljam dalje. Da, bio mi je sve, voljela sam ga, al eto, valjda se tako moralo dogodit. Na početku sam cijelo vrijeme mislila kako bi i ja trebala napustit ovu morbidnu zemlju, koja mi je ionak postala dosadna bez njega, i da, još imam tako nešto na umu. ali ne pretvaram misli u djela, jer eto želim iskusit još malo tih sranja koja me čekaju u životu i suočit se s njima. I taj "bog" koji za mene ne postoji, šta on misli o svemu tome? Svi mi govore da se molim, ovo ono, ma daaaaj, c'mon. Since when he helped me? juuuj, mogu se sjetit. al ajd, nemojte mi sad komentirat da je bog svemoguć bla bla bla i ta sranja. Ne možete vi meni pomoć s takvim glupostima jer u životu meni niko ne pomaže, ni bog, ni neznamko, nego preživljavam sama, i vidite, koliko sam sranja prošla već, i kakve tragedije su mi ušle u posrani život pa još imam jbnu želju da živim još koju godinicu. Iako, da, ZAMRZILA SAM SE, tako jako, da me auto lupi il da me neko sad upuca, legla bi si lijepo na pod, i uživala u toj boli, nadajući se da nitko neće primjetiti da mi je život u opasnosti i da me samo ostavi tamo dok ne odem tamo gdje je on. Moja nepreboljena ljubav.
a i nije samo on razlog zaš bi baš htjela da napustim ovaj svijet, nego i ovi ljudi koji su tako prokleto arogantni...
a i nije baš neka ljepota živit. aj nekome je, ko je, jbte, sretan bez razloga. ja, ni kad imam vražji razlog da budem sretna, ja sam neutralna.
I DAAA, kako neko može ić prebit svog sina jer ima 6 zaključenih jedinica. Ajd, možeš se ti derat na njega, al da ideš dignut šaku na njih, pa jbte, di je tu jbna obiteljska ljubav. ma mrš. eto, zbog staraca se "ubio", nije se htio ubit, nego ranit, upucavši se u trbuh. i tako je u lokvi krvi ležao 2 sata i još je bio živ. brat ga je našao, ali je hitna došla prekasno. i tako mi je žao, moja ljubavi, kako ja nisam mogla da progutam svoj ponos, pa da smo barem bili u dobrim odnosima. Gledam kako crna zastava vijori na njegovoj školi i pokušavam ne dodirniti hladno tlo, pokušavam doći do svijesti i okrenuti se u drugom smjeru, okrenuti glavu i krenuti dalje, no...život nije tako jednostavan, zar ne? Uvijek moraš ostati gledati, i plakati. Da, plakati.
i sad, izađem iz kuće, niš mi više ne vuče pažnju ni onaj zgodni lik preko puta mojeg razreda, ni neka ludača koja baca fore pred razredom pa se apsolutno svi smiju, a ja sjedim tamo, i pokušavam biti neprimjećena. uh, kako želim biti nevidljiva, neprimjetna, da me niko ne pita ništa, ni kako sam, ni niš, samo da me pusti na miru, da mi da zraka. Trebam zrak, tako ga trebam, iako upravo dišem, treba mi zrak života. mislim da ga nikad neću udahnuti, no ako budem to neće biti uskoro.